Šta čovjek da kaže za nekadašnje odmaralište bogova. A bogovi, oni na Durmitoru, kao i oni na Olimpu, uvijek su stremili nebu i visinama. I zaista, gledajući gore prema vrhovima, čini se da tu zemlja dotiče nebo i da se ova nebeska plavet odmara na džinovskim plećima Durmitora, a imena kamenih zubaca, koje durmitorci i danas zovu “Soe nebeske” ili “Soe božije”, potvrđuju da Durmitor služi za podupiranje nebesa. U svako vrijeme ima ova planina u sebi neku čar života, neki odsjaj ovih gora, jezera, kanjona, onih cvjetnih livada durmitorskih i čini se da nigdje, kao ovdje, čovjek ne može uživati u čarima prirode uvijek i jednako, a kad pogledate moćnu gromadu Durmitora, dočeka vas čarolija prirode, na koju ni čovjek ni vrijeme nijesu ostavili traga. Sa divljenjem posmatrate njegova sura pleća, za koje zalazi sunce, kao da se nikad više neće vratiti. A u zoru, kada krene zov divljine, oglašavajući neobičnim zvucima svitanje ali i buđenja svega živog na planini, imate osjećaj da se ovakav melodični zov planine ne može nigđe doživjeti kao u časovima svitanja na Durmitoru. Ime neke sličnosti između Durmitora i Durmitoraca i kao da su gradili kule – tvrđave, ugledajući se na Durmitor. I ne znaš koje je šljeme preče Durmitorcu, ono kućno u miru ili Šljeme u planini, u vrijeme rata. I ne znaš da li su Durmitorci sabljama i puskama branili lice Durmitora, ili je on svojim grebenima i njedrima štitio glave Durmitoraca.
Нема коментара:
Постави коментар